Magnus MacFarlane-Barrow na obilježavanju 15 godina Marijinih obroka Hrvatska

Teško je povjerovati da je prošlo već pet godina otkad su neki od nas u ovom istom prostoru slavili 10. godišnjicu Marijinih obroka Hrvatska. Dok sam putovao danas ovdje, razmišljao sam o tome koliko se toga dogodilo otada. U tih pet godina dogodilo se u svijetu puno velikih stvari: pandemija COVID-a, ratovi – ti događaji utječu na toliko stvari u svijetu, toliko je različitih zbivanja, klimatskih događanja, toliko hitnih situacija, zaista uznemirujućih zbivanja u svijetu, koje otežavaju život pritom otežavajući istovremeno naše poslanje pozivanja ljudi da podrže ono što činimo. Moje trenutno iskustvo s ljudima jest da su prilično uplašeni – skloniji su okrenuti se sebi samima i razmišljati o svojim vlastitim problemima i stvarima na drugom kraju zemaljske kugle, gdje ta djeca pate. Usprkos svemu, Marijini obroci pronalaze način, vi pronalazite načina da idete dalje, da idete naprijed. Gledao sam bilješke od prije pet godina, kada sam posljednji puta bio u Hrvatskoj i u tom trenutku mislim da smo hranili 1.6 milijuna djece. Pet godina kasnije došli smo do gotovo 2,5 milijuna djece koja dobivaju obrok svakog dana. Dakle, pridružili smo programu prehrane još gotovo 900,000 djece i trenutno se vrlo brzo širimo u cijelom nizu zemalja. Ako Bog da, nastavit ćemo zajedno prikupljati sredstva s uspjehom. Sljedeće godine mogli bismo doseći brojku od 3 milijuna. Vidjet ćemo, nemojmo se zalijetati s prognozama, ali nastavimo djelovati zajedno prema tome cilju. Događanja u svijetu posljednjih godina zasigurno pokazuju da je gladne djece više nego ikada prije. Trenutno postoji cijeli niz kriza gladi, a mnoge od njih događaju se u zemljama gdje već djelujemo: u južnom Sudanu, na Haitiju, u Zambiji, čak u Malawiju – gdje se nalazi naš najveći program prehrane, u većem dijelu te zemlje trenutno vlada izvanredno stanje zbog krize s hranom. Toliko je gladne djece. Dakle, naš je rad važniji nego ikada. No rekao bih da je jedno od mjesta najakutnije patnje u svijetu danas Tigraj na sjeveru Etiopije – gdje djelujemo još od 2016. godine. Htio bih s vama podijeliti iskustvo koje sam doživio dok sam bio ondje u posjeti ranije ove godine. Zbog tolike patnje bio je to jedan od najtežih posjeta nekom od naših programa koje sam morao obaviti svih ovih godina. Bio sam u bolnicama gdje je bio velik broj kronično pothranjene male djece, mnogo ljudi je umiralo. Bio sam u izbjegličkim kampovima, koji su posljedica ratnih zbivanja i u koje su mnogi došli, napustivši nedavno  svoje domove. 220 osoba živi u prostoru koji je nekoć bio školska učionica, mnogi od njih bili su vlasnici obrta, a sad su svedeni na to da prosjače na ulici s plastičnim vrećicama, moleći za hranu. Išao sam na sastanak u vladu, svi vladini dužnosnici bili su ondje, ljudi zaduženi za obrazovanje, zdravstvo i odgovor na krizna stanja. Bio je to sastanak toliko drukčiji od bilo kojeg drugog sastanka s vlastima na kojem sam ikada bio, jer u jednom trenutku sastanka, kada su nam predstavljali trenutnu situaciju s gladi u Tigraju, jedan od njih počeo je plakati. Svi smo se rasplakali, svi ti vladini dužnosnici u svojim odijelima bili su shrvani patnjama svog naroda. Objasnili su mi da zbog gladi manje od polovine djece u Tigraju ide u školu. Zatim sam konačno posjetio školu koja poslužuje Marijine obroke i prvi puta ondje, vidio sam radost. Vidio sam djecu na školskom igralištu kako se smiju i igraju, nastavnike pune oduševljenja jer se djeca vraćaju u školu zbog naših obroka. Sjeo sam s nekim mališanima na školskom dvorištu i počeo razgovarati s njima, rekao sam im: „Sad jedete, ima hrane“. Dvije djevojčice, s kojima sam počeo razgovarati, imale su oko 10 godina. Rekle su mi da su se vratile u školu samo radi Marijinih obroka, objasnile su mi da navečer možda neće biti nimalo hrane za njih kod kuće i potom su mi ispričale ovu priču na koju ne mogu prestati misliti sve od tada. U školi u kojoj je vladala radost postojala je jedna uznemirujuća stvar. Izvan kruga škola vidjeli mnogo djece koja su prosila jer ima škola koje su se zatvorile, a malo djece sada je i pohađalo školu. Ove dvije djevojčice su mi ispričale da su tjedan prije mog posjeta vidjele dvoje djece kako prose na vratima školskog dvorišta. Bila su to posve malena djeca i rekle su mi: „Izgledali su tako gladni da smo se sažalile nad njima pa smo odlučile da ćemo početi svakoga dana dijeliti s njima svoj ručak“. Tako su i učinile. Iako ove djevojčice nisu znale hoće li uvečer išta pojesti kod kuće, počele su dijeliti svoj ručak s djecom koja su prosila na školskim dvorišnim vratima. A zatim, nije prošlo puno vremena prije nego što su druga djeca u školi počela činiti isto. Toliko me dirnulo da te djevojčice, čak u toj situaciji, odabrale dijeliti ono što su dobile s djecom koja trpe glad i mnogo više. A, naravno, postoji nešto strašno u toj priči, a to nije vizija Marijinih obroka da ijedno dijete ostane vani i gleda čeznutljivo unutra. Naša je vizija da svako dijete koje je Bog stvorio bude pozvano za stol, da svako dijete može svakog dana biti u ovom svijetu obilja. Jedna od divnih stvari koje vam mogu priopćiti. Hvala vam što to omogućujete, kada sam bio tamo tijekom tog posjeta, mislim da smo hranili u Tigraju 30.000 djece. Danas više od 110.000 djece svakog dana jede Marijine obroke i škole su sada opet pune djece koja se vraćaju. Mnogo puta moglo se od ljudi čuti da kada su djeca prestala dolaziti u školu zbog gladi, da je nestala svaka nada. Zato ono što vidim više nego ikad jest činjenica da Marijini obroci zaista vraćaju nadu u svaku od škola u kojima smo počeli posluživati obroke. Ne samo u Tigraju, nego po cijelom svijetu: u južnom Sudanu, na Haitiju – koji toliko trpi danas. Na svakom mjestu gdje počnemo posluživati Marijine obroke nada se ponovno rađa, omogućujemo da uđe nada. Dakle, ne mogu vam dovoljno zahvaliti za sve što tako vjerno činite svih ovih godina i dopustite da završim. Nekako osjećam da je najbolje u večerašnjoj zahvali, kako smo vidjeli u videima, što vas mogu uvjeriti da sve ovo zaista djeluje. Svi ovi napori, sav ovaj težak rad koji ulažete, sva ova velikodušnost i darežljivost, sve to čini golemu razliku. Dijete 31 spomenuto je u jednom od videa i mnogi od vas su ga sigurno pogledali. To je dokumentarni film o našem radu – poseban film i osobno mislim da najbolje prikazuje što Marijini obroci jesu.

Na početku tog dokumentarca upoznajemo desetogodišnju djevojčicu Lettie. U vrijeme kad smo snimali film, roditelji su joj preminuli. Trudila se da vodi brigu o svojoj braći od 3 i 4 godine, ali svi su bili gladni i nitko nije išao u školu. Odveli smo Lettie sutradan u školu gdje se poslužuju Marijini obroci i upisala se kako bi mogla jesti. Njezinu mlađu braću odvezli smo u vrtić gdje se poslužuju Marijini obroci. Nakon mnogo godina Leitie je zaršila srednju školu i danas radi za Marijine obroke. Leetie je postala mladi vođa koja želi svima reći u Malaviju o važnosti Marijinih obroka. Na primjeru njezinog života možemo vidjeti važnost Marijinih obroka. Situacija u kojoj se nalazila kada sam ju upoznao bila je potpuno beznadna, ali uvijek iznova vidimo kako se vraća kada dok poslužujemo obroke. Kao i na igralištima u Tigraju, kad se djeca vraćaju u školu, i nada se vraća u školu. Više od ikada zajednice u kojima djelujemo trebaju nadu. Ljudi iz tih zajednica mi govore ako djeca ne idu u školu da više nema nade. Zato toliko vole Marijine obroke.